Programiraju nas cijeli život. I navikavaju od malena da su određene stvari ‘normalne’. Zato odrastanjem gubimo mogućnost razlučiti ‘normalno’ od ‘nenormalnog’ što dovodi do nemogućnosti definiranja problema. Ako, pak, ne možemo definirati problem, ne možemo niti potražiti rješenje.
Ovo je prvi i najvažniji, a često i najteži korak! UVIDJETI u čemu je problem. Uočiti (primijetiti) životne situacije kojima nismo zadovoljni i koje uzrokuju da se loše osjećamo. Na primjer, ako smo u stalnom sukobu s drugim ljudima, možda je problem u nama. Možda imamo pogrešan pristup ili stav, ili smo možda tvrdoglavi u dokazivanju da smo u pravu. Osim toga, moguće je da ne slušamo što nam drugi govore i ne trudimo se da ih razumijemo. U svakom od nabrojanih slučajeva problem je u nama, u našem odnosu prema drugima. Dok god tražimo od drugih da se promijene kako bi se odnosi normalizirali, nećemo doći do rješenja. Jer, problem je u nama, a tu činjenicu moramo sami UOČITI!
Važnost ovog koraka je vrlo velika, jer bez uočavanja problema i otkrivanja uzroka ne možemo poduzeti nikakvu akciju. Bez ovog koraka mi zapravo niti ne znamo da problem postoji, pa nismo u mogućnosti niti potražiti rješenje.
Što nas ometa da uočimo problem? Inercija! Programiranje uma tijekom odrastanja stvorilo je obrasce (navike) po kojima se ponašamo. Ako postoji obrazac (ego), skloni smo ga ponavljati bez puno razmišljanja, dakle po inerciji. A ona onemogućuje razmišljanje i zato ne možemo uočiti problem.
Kako ćemo znati da nešto nije u redu? Koristeći emocije! Ako trebamo nešto učiniti ili odlučiti, a javlja se neka vrsta negativne emocije (nelagoda, strah, panika…), možemo biti sigurni da nešto ne valja! Naše unutarnje biće nam govori da ćemo pogriješiti.
U tom trenutku se aktivira um i počinje nas ‘nagovarati’. Ako je um jak, vrlo lako ćemo prijeći preko unutarnjeg upozorenja i dati se nagovoriti da učinimo krivu stvar. To se može spriječiti tako da sami sebe (zapravo svoj um) zapitamo da li tako mora biti. Ako je um uporan, odgovor će biti: da. Međutim, tu ne smijemo stati, već postaviti pitanje: zašto? Sad već um mora ‘izmišljati’ razloge, jer nas želi uvjeriti u ispravno postupanje. Na svaki njegov odgovor trebamo ponoviti pitanje: zašto? Ova igra može trajati neko vrijeme, ali na kraju ćemo dovesti svoj um do apsurda. Ponestat će mu odgovora (zapravo lažnih argumenata) i tada će utihnuti, neće više biti nagovaranja. Tada će se ponovno javiti naše unutarnje biće i znat ćemo što trebamo napraviti. Istovremeno ćemo postati svjesni problema koji smo ovaj puta izbjegli. Međutim, um je uporan i ponovit će svoju igru uvjeravanja sljedeći puta u sličnoj situaciji. Zato poduzimamo drugi korak – RAZUMIJEVANJE.