Govoriti (pisati) o ljubavi isto je kao i govoriti o disanju. Razlika je jedino u tome što se disanje podrazumijeva, a ljubav….. Ljubav se pokušava doživjeti, razumjeti, objasniti, obrazložiti, dokazati…. Zamislite što bi bilo kada bismo se tako odnosili prema disanju – proučavali ga, objašnjavali, dokazivali – kada bismo od sveg toga stigli disati? Ali ne, mi jednostavno dišemo! I zato smo živi! Zašto baš tako jednostavno ne bismo mogli voljeti?
A možemo! Samo voljeti! Disati ljubav!
Kada bismo se mogli vratiti u svoje rano djetinjstvo, kada je život bio jednostavan i kada smo se čudili ovom svijetu i svemu oko nas, mogli bismo osjetiti kako je to disati ljubav. Tada smo, kao male začuđene bebe, mi jednostavno BILI LJUBAV. Bili smo samo bića uronjena u cijelosti u okolinu, osjećali smo povezanost sa svima oko sebe, mogli smo osjetiti njihova stanja, njihovu radost, strahove i boli. Neizmjerno smo se tome čudili! I samo postojali. Disali ljubav! Upijali je iz okoline i isijavali prema drugima. BILI SMO LJUBAV.
A drugi oko nas počeli su nas odgajati. Pokazujući prstom u nas, davali su neke zvukove….. Pokazujući prstom u sebe, davali su drugačije zvukove…. Dugo nam je trebalo da shvatimo što nam žele reći. Ti si…. Ja sam…. On je… 
Naučili su nas da se odvojimo od cjeline, da počnemo dijeliti ljude na one bliske (roditelje, braću, sestre) i one manje bliske (prijatelje, kumove, poznanike). Naučili smo da je nešto moje, a ono drugo tvoje. I da ne trebamo sve dijeliti i svima davati cijelog sebe. Nismo sve razumjeli, ali počeli smo ih oponašati. I polako se zatvarati. Prije toga, nesebično smo dijelili ljubav, a sada smo počeli birati – davali smo je uglavnom tamo gdje smo najviše dobili zauzvrat. I tako smo sve manje isijavali ljubav, sve manje živjeli iz svog izvornog bića. Počeli smo se odvajati od sebe, zaboravljati tko smo i ‘spuštati’ se u materijalni svijet.
Naučili su nas pisati, čitati, računati. Sve smo više počeli koristiti svoje mentalne sposobnosti, svijet svrstavati, procjenjivati, prosuđivati, dijeliti. Počeli smo živjeti u dualnosti (dobro/zlo, lijepo/ružno, pravo/krivo) i dobivali sve više identiteta. Ti si muško/žensko, učenik si 1. razreda, roditelji su ti bogati/siromašni, ti si visok/nizak, imaš dugu/kratku kosu….. Sve te definicije počinju se ‘lijepiti’ za nas i počinju stvarati naše lažno ‘Ja’, naš Ego, oblikovati našu osobnost.
Odgojem usvajamo mnogo obrazaca ponašanja i formiramo bezbrojne stavove. Neki od njih odnose se na ljubav. Uče nas da se osjećaji/emocije/situacije događaju nama, a ne da ih mi sami stvaramo. Kad odrastemo i mi tako počinjemo učiti svoju djecu. Krug je zatvoren. Novi ciklus počinje. Sve se ponavlja.
Zaboravili smo tko smo bili kada smo se rodili, naučili smo tko smo sada kada smo odrasli. Zaboravili smo voljeti bezuvjetno i isijavati ljubav svim svojim bićem – BITI LJUBAV. Naučili smo puno novoga o tome kako se ljubav daje, prima, procjenjuje i živi. Naučili smo puno stavova o ljubavi.
Evo nekih najčešćih koji su toliko uobičajeni da o njima niti ne razmišljamo!
Ljubav je NEOPHODNA!
Bez ljubavi se ne može živjeti! Ako o ljubavi razmišljamo na ovaj način, nismo li time odlučili da je ljubav nešto izvan nas što trebamo da bismo bili sretni? Nismo li time odbacili sebe kao biće koje isijava ljubav i postali netko tko treba tuđu ljubav da bi živio? Time smo se odrekli svoje osobne moći, dozvolili smo da se u našem umu stvori potreba za ljubavlju. A tu potrebu može ispuniti samo onaj tko nas voli. I zato ga cijeli život tražimo, ponekad pronađemo, često samo privremeno. A potrebno je samo vratiti se sebi kao biću ljubavi. Koje tu ljubav dijeli i beskrajno isijava svima oko sebe. I tako živi pun, cjelovit i sretan život, privlačeći u svoju krug slična bića – bića koja dijele i isijavaju ljubav – bića koja JESU LJUBAV! Jedino na taj način bit ćemo okruženi ljubavlju.
Ljubav se STJEČE/ZASLUŽUJE.
Često se može čuti: „Ljubav treba zaslužiti!“ Kakva je to prijevara! Vrlo slična onoj prethodnoj – ljubav je NEOPHODNA. Zaslužiti ljubav znači opet tražiti ljubav izvan sebe. Osim toga, zaslužiti znači dati nešto da bi se dobilo nešto drugo! Podsjeća li vas to možda na trgovinu? Sjetite se: MI SMO LJUBAV. Neka svatko za sebe sada kaže:
JA SAM LJUBAV!
Ljubav nije izvan nas da bismo je trebali pronaći, sačuvati, zadržati, zaslužiti. Ova zabluda povezana je s principom žrtve, kad netko kaže: „Ja sam joj/mu dao/dala sve, a ona/on meni ovako vraća!“ Zvuči li vam ovo poznato? Naravno, pa koliko ste to puta čuli – počevši od djetinjstva i priče o krovu pod kojim živite. I tako ste se navikli da ljubav morate zaslužiti i stalno u nju ulagati kako bi je zadržali. Često kažemo: „Dijete treba roditeljsku ljubav da bi bilo sretno/zdravo/normalno.“ Nismo li na taj način stvorili malog ovisnika koji će cijeli svoj život trebati nečiju ljubav i zato biti spreman dati štošta da bi je zaslužio? A ovisnost bilo kojeg tipa stvara patnju, zar ne? Umjesto toga, možemo svojim primjerom djetetu pokazati kako da BUDE LJUBAV (što ono zapravo od rođenja JEST!) i tako stvoriti slobodno biće koje će živjeti lišeno ovisnosti, patnje i bola. A da bismo to mogli pokazati svome djetetu, trebamo prvo naučiti sebe: postati ono što smo bili kad smo se rodili – BITI LJUBAV!
U sljedećem nastavku:
– Svatko se u životu ZALJUBI
– Ljubav je SELEKTIVNA
– Ljubav je VEZANJE
– Ljubav BOLI
– Ljubav se MIJENJA i/ili NESTAJE
FEB