Znate li da dijete kad se rodi nema razvijen ego?

Dugo vremena bio sam uvjeren da manje-više sve karakteristike nasljeđujemo genetski od svojih roditelja. Sada sam se potpuno razuvjerio. Vjerujem da genetika naših roditelja ima puno manje utjecaja nego što mislimo. Taj utjecaj većim je dijelom orgraničen na naše fizičke karakteristike, iako se i one tijekom života mogu mijenjati i tako udaljavati od roditeljskih.

Isto tako, bio sam uvjeren da od roditelja nasljeđujemo svoje duhovne i psihološke karakteristike. Zato mi često puta nije bilo jasno zašto se toliko razlikujem od njih. Sada znam! Naše duhovno JASTVO nema veze s našim roditeljima, mi smo duhovno jedinstveni i kao takvi se rađamo! Međutim, obiteljskim odgojem možemo poprimiti slične značajke i tako početi nalikovati svojim roditeljima (duhovno i fizički). S vremenom se ta sličnost može razviti do zapanjujućih razina. Vjerojatno ste čuli za tvrdnju: materijalni svijet odraz je duhovnog!

Kako se to uklapa u naš ego i njegov odnos prema roditeljima?

U početku je dijete kao ‘prazan list’. Na svijet je donijelo svoju duhovnu komponentu, a fizičku su mu podarili roditelji. Takva jedinstvena kombinacija razvija se tijekom godina pod utjecajem prije svega roditelja, a kasnije i šire okoline. Mnogo je razvojnih faza djeteta, a ovdje bih posebno želio naglasiti jednu koja ima najveći utjecaj na razvoj djetetovog ega. To je identifikacija i traje ponekad dugi niz godina. Naime, u određenoj dobi dijete počinje ‘kopirati’ svoje roditelje, pronalazi druge uzore, te i njih pokušava oponašati. U toj se fazi postavljaju temelji ega, jer se dijete ne identificira sa svojim unutarnjim bićem, već traži uzore izvan sebe, u okolini. Dijete želi biti ‘kao’ netko drugi – identificira se s tom osobom i pokušava je oponašati. Da li je to urođeni proces i zašto se kod djeteta javlja potreba za kopiranjem? Smatram da nije!

U određenoj dobi, dijete počinje shvaćati da određena svojstva (ponašanje, izgled, status, navika, govor, gesta i dr.) daju pojedincu prednost pred drugima. Ono uviđa da svi ‘vole’ određenog pjevača, sportaša, glumca. Proučava njihove karakteristike i – gle čuda – počinje ga ‘kopirati’. Dijete želi pažnju i zaključuje da će je na taj način najlakše privući. A korijeni te želje za pažnjom nalaze se u ranoj dobi kada je pažnju roditelja privlačilo plačem, smijehom ili na neki drugi način. Ako su se roditelji odazvali tom pozivu svaki puta, ono je postalo ‘ovisno’ o njihovoj pažnji. I tako su roditelji ‘usmjerili’ dijete prema van i propustili potaknuti ispravan duhovni razvoj koji bi doveo do unutarnje identifikacije. Tijekom odrastanja, dijete primijenjuje taj isti obrazac i na svoju okolinu. S vremenom se u cijelu igru uključuje i ego, koji se paralelno razvija zbog djetetove usmjerenosti prema vanjskoj identifikaciji.

I tako smo, htjeli mi to ili ne, uvučeni u igru ega! Oponašanjem svojih roditelja ili (kasnije) nekog drugog uzora, dijete se odvaja od svog duhovnog cilja i nesvjesno započinje graditi svoj ego.

Ovo je samo dio ‘priče’ koji se nastavlja i produbljuje odrastanjem djeteta. Naime, u fazi identifikacije, dijete ‘kopira’ svoje roditelje ili uzore. Međutim, kako vrijeme prolazi, dijete počinje modificirati usvojene obrasce i mijenjati ih prema nekim svojim potrebama. To njegovom egu daje osobni pečat i ono se počinje razlikovati od svojih uzora. I tako dolazimo do prvih problema. Dijete se počinje sukobljavati sa svojim roditeljima, ističući sve više svoj ego i njegove stavove. Roditelji se čude i pitaju gdje je nestalo to moje divno dijete? A dijete se promijenilo i počelo razvijati svoj ego u sasvim novom smjeru.

Nastao je ‘sukob generacija’ o kojem se stalno govori kao o normalnoj pojavi. A zapravo se radi o sukobu ega roditelja (koji žele zadržati kontrolu – što dolazi iz ega) i djece (koja žele nametnuti svoju kontrolu – opet iz ega). Prema tome, javlja se sukob dvaju ega, samo prividno temeljen na generacijskim razlikama. Generacije se međusobno ne razumiju i ne prihvaćaju, jer djeluju iz ega, a ne iz svog istinskog bića. Bore se za različite stavove, koje su usvojili od svojih roditelja i modificirali prema svojim osobnim shvaćanjima. Na taj se način troše goleme količine energije na sukobljavanje i borbu ega roditelja i djece. To je naročito vidljivo u tradicionalnim društvima, gdje starije generacije svojim krutim pristupom često sprečavaju neminovni napredak. Unatoč tome, napredak nije moguće zaustaviti, nego samo usporiti i otežati.

‘Sukob generacija’ koji se događa na ovaj način, često puta ima dalekosežne posljedice na sve sudionike. Roditelji postaju ogorčeni, starenjem se sve više zatvaraju i prepuštaju svojoj ‘sudbini’, a tako se gubi veliki dio njihove kreativne energije koja je u svim bićima prisutna do njihove smrti. Njihova djeca iz primjera svojih roditelja uče ‘normalni’ slijed događaja koji će ponavljati sa svojom djecom, što će im se na isti način vratiti u starosti. Ego se duplicira iz generacije u generaciju, zajedno sa svim negativnim karakteristikama koje sa sobom nosi.

Izostankom ovakvog scenarija i smanjivanjem utjecaja ega na naš život, izbjegli bismo velik dio generacijskih sukoba. Roditelji bi naučili djecu kako da prepoznaju i u svoj život uključe svoj duhovni aspekt. Istovremeno, dali bi im slobodu da ostvare ono za što su došli na ovaj svijet i ispune svoju životnu svrhu. Djeca bi, zauzvrat, dobila ‘vjetar u leđa’ u smislu pravilnog duhovnog razvoja. Razumjela bi svoje roditelje i cijenila njihov doprinos, danu slobodu i bezuvjetnu ljubav. Generacijski jaz pretvorio bi se u suradnju i međusobnu potporu. Da bismo to postigli, potrebna je promjena načina odgoja i ‘savjetovanja’ djece što da u životu odaberu i kako da žive. Umjesto toga, pokušajmo u djeci prepoznati njihove potencijale i životnu energiju, te ih usmjeriti na najveću dobrobit djece, njihovih roditelja, te društva u cjelini.

Igra ega naučena u roditeljskom domu prenosi se i na druge dijelove života svakog pojedinca. Jedan od značajnih odnosa koji može biti opterećen egom je odnos supružnika.