…većinu naših dnevnih aktivnosti.
Počevši od sna (kada je na djelu podsvjesni um), buđenja, odlaska na posao/u školu, slobodnih aktivnosti itd., većinu vremena uključen je um sa svojim dualnim stilom razmišljanja. Za um je nešto uvijek dobro/loše, veliko/malo, jako/slabo, lijepo/ružno i sl. Na taj način um procjenjuje okolinu i pohranjuje dojmove u ‘ladice’, tj. kategorije. Tako djelujući um ‘savršeno funkcionira’, jer svaku novu situaciju pokušava ‘smjestiti’ u jednu od ladica.
Djelovanje (utjecaj) uma praćeno je emocijama, od kojih glavnu riječ imaju strahovi. Zastanite i razmislite! Često svoju rečenicu počinjemo riječima: “Bojim se da…”. Ustajemo ujutro i kasnimo na posao. Javlja se tjeskoba (oblik straha) da ćemo zakasniti na autobus. Stižemo u zadnji čas, ulazimo u autobus i kroz glavu nam sijevne misao “… da li sam sve ponio na posao?”. Javi se nelagoda (opet oblik straha) da smo nešto zaboravili i razmišljamo za vrijeme vožnje o tome. Stižemo na posao i vidimo da nismo ništa zaboravili, ali šef nas zove na razgovor. Opet se javlja strah uz misao “…zašto me šef zove?”, jer razmišljamo da li smo što pogriješili, propustili i sl. Dakle, od ranog jutra strah, tjeskoba, nesigurnost, pritisak. Iz uma… Um razmišlja i stvara hipotetske situacije (pročitajte prethodni tekst još jednom) i na taj način generira osjećaj straha. Strah je uvjetovan ‘kršenjem’ nekih društvenih normi (koje je naš um prihvatio kao ‘normalne’), a posljedice su neodobravanje, pa čak i kazna.
Iz prethodnog odlomka vidljivo je da niti jedna situacija nije bila realna (sve su bile zamišljene – u umu), ali se ipak javljao strah. Dakle, vidimo da je strah osnovna emocija kojom um kontrolira naše ponašanje.
Strahovi se mogu javljati stalno, u svim situacijama. Osnovni strah, koji je u podlozi svih ostalih, je strah od neprihvaćanja i nepriznavanja od strane društvene zajednice. Na temelju tog straha, um je u stanju izgraditi čudesni svijet ponašanja uvjetovanog hipotetskim situacijama koje stalno izmišlja, a svaki dan dodaje neku novu.
Kombinacija strahova slabi volju i samuvjerenost pojedinca, te on na taj način postaje plodno tlo za razvoj ega prilagođenog zahtjevima društva. Um na taj način uvjetuje ponašanje pojedinca prema ciljevima okoline, a ne potencira osobne interese i želje. Tako se osoba uvjetuje da odustane od svojih ‘snova’ iz djetinjstva ili mladosti i postane ‘savršeni vojnik’ na korist društvu.
Posljedica je stvaranje mase poslušnih (gotovo kloniranih) jedinki koje služe sustavu, umjesto velikog broja individualaca, međusobno jako različitih i jedinstvenih.