Dok smo bili mali i za vrijeme odrastanja, ‘patili’ smo od utjecaja roditeljskog ega na nas. Sad kada smo odrasli, jedva čekamo da ga primijenimo na svoju djecu. Jer roditeljska ljubav je najveća na svijetu. Zato želimo svojoj djeci omogućiti najbolje, sve ono što nismo sami imali. I tako im puno toga dopuštamo, savjetujemo, predlažemo, ponekad naređujemo…. Discipliniramo ih, usmjeravamo i odgajamo, a sve s ciljem da im ‘damo najbolje’ i na taj način nadmašimo svoje roditelje. Tako smo ponosni na njih, ako imamo sreće. I žalimo one roditelje koji imaju ‘problematičnu’ djecu….

Prepoznajete se u prethodnom odlomku? Pitate se zašto nabrajam sve te ‘normalne’ stvari, pa one su same po sebi ‘razumljive’!

Eh, kad bi barem bilo tako!

Ako se pokušamo sjetiti nekih razmišljanja dok smo bili mali, mogli bismo se prisjetiti kako smo sami sebi obećali da ćemo prema svojoj djeci biti drugačiji. Razmišljali smo da nas naši roditelji ponekad uopće ne razumiju. A kad postanemo roditelji, uvjereni smo da znamo što je za našu djecu najbolje. Što je korijen takvoj promjeni stava i kako je ona nastala?

Ako se vratimo na stranicu ‘Ego i roditelji’, vidjet ćemo da je utjecaj naših roditelja i okoline na nas bio jako velik. Taj utjecaj formirao je naš ego i u njega usadio određene stavove i razmišljanja. A ti stavovi su: roditelji žele najbolje svojoj djeci; roditelji znaju što je najbolje za njihovu djecu i sl. To je zapravo istinito, ali postoji jedna kvaka! Roditelji gledaju svoju djecu kroz sebe i svoj ego, a ne promatraju ih kao zasebne osobe. Zapravo, roditelji u svojoj djeci vide ono što su oni željeli postići i zato ih (često nesvjesno) usmjeravaju u određenom pravcu. U velikoj mjeri na svojoj djeci ponavljaju sve ono što su sami doživjeli od svojih roditelja! Dupliciraju stvaranje ega kod svoje djece i tako stvaraju podlogu za buduće sukobe.  Dakle, igra ega u punom je zamahu!

Koliko smo puta svojoj djeci rekli: ‘Ja znam što je najbolje za tebe!’; ‘Ne filozofiraj, nego poslušaj što sam ti rekao/rekla!’; ‘Dok si pod mojim krovom, bit će kako ja kažem!’ i tako u nedogled. Svaka od tih izjava dolazi iz ega (našeg, roditeljskog) i usmjerena je protiv mladog bića – našeg djeteta. Na taj mu način oduzimamo mogućnost da se izrazi, da bude ono što zapravo jest, a ne ono što bismo mi željeli da postane. Oduzimamo mu mogućnost da raste i razvije sve svoje potencijale i postane mlada, sretna i neopterećena osoba, ispunjena svjetlošću svog bića i čistom radošću življenja. Opterećujemo ga nebrojenim pravilima ponašanja, usađujemo mu dužnosti, obveze, strahove i ostale instrumente kontrole. Stvaramo posesivni odnos vlasništva u kojem smo mi gospodari i ‘imamo pravo’ nešto učiniti (tražiti, zahtijevati, narediti), jer mu želimo najbolje. Dakle, sve u ime ‘ljubavi’! Pitam vas: Kakva je to ljubav? Bezgranična? Bezuvjetna? Prava? Ili možda egoistična, sebična, posesivna, ljubomorna…. Prepoznajete li utjecaj ega? Odgovor je u svakome od nas!

Svaka rečenica kojom se obraćamo svom djetetu, a koja počinje sa ‘Ja mislim….’, nastala je iz našeg roditeljskog ega. Svaka takva rečenica pokazuje da ne uvažavamo djetetove želje i potrebe. Svaka takva rečenica stavlja nas iznad djeteta. Svaka takva rečenica pokazuje našu nadmoć nad njim i naše nerazumijevanje životne svrhe i uloge roditelja. A ona je u velikom broju slučajeva u potpunosti iskrivljena i krivo prezentirana. Zbog ega! Zbog toga što se osjećamo važni, dužni i odgovorni kao roditelji (opet ego), jer su nas tako isprogramirali. Možete reći: ‘Nemam vremena’; ‘Imam puno posla’; ‘Tko će to sve stići’; ‘Sve je to filozofija’, ali ne zaboravite – ako smo odlučili donijeti dijete na svijet, mi smo odgovorni, a ne netko drugi. Te fraze su zapravo izgovori s ciljem izbjegavanja odgovornosti. Što može biti važnije od odnosa s drugim bićem? Važnije je samo ako promatramo iz ega, jer ego ima svoje prioritete a to su: posao, ugled, novac itd.

Umjesto ovakvog pristupa, pokušajmo više promatrati svoje dijete kao potpuno novo biće. Pokušajmo izbaciti iz rječnika i misli da je to ‘naše dijete’. Promatrajmo ga kao da ga ne poznajemo, kao da ga vidimo prvi puta. Zapitajmo se koliko ga zapravo poznajemo. Koliko znamo o njegovim skrivenim željama, osjećajima, nadanjima, strahovima? Pokušajmo ga više osjetiti, a manje analizirati. Potrudimo se razumjeti ga, iako je to ponekad jako teško. Ako ga ne možemo razumjeti, prihvatimo dijete takvo kakvo je i pomozimo mu da izraste u svom punom sjaju i razvije sve svoje potencijale. Tek tada bit ćemo pravi roditelji, a ne kopije svojih predaka koje do u beskonačnost ponavljaju iste obrasce.

I za kraj, citirao bih slavnog Libanonskog pisca Khalila Gibrana:

Vaša djeca nisu vaša djeca.

Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.

Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,

I premda su s vama, ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,

Jer ona imaju vlastite misli.

Možete udomiti njihova tijela, ali ne njihove duše,

Jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snovima.

Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.

Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i

On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.

Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću;

Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje

 

(Khalil Gibran)