Ego je slika o sebi koju imamo u svom umu. Možemo reći da ego nastaje kao posljedica aktivnosti uma. Svatko ima ego koji može biti koristan ako se razumije i mudro koristi. Najčešće to nije slučaj i svi padamo u zamku ega koji onda jača i sve više preuzima kontrolu nad našim životom. Kako se to događa? Zapravo, vrlo neprimjetno, korak po korak…

Što znači da je ego ‘slika o sebi’?

Tijekom odrastanja, na svakog od nas djelovali su razni utjecaji. Obitelj, škola, prijatelji, okolina, radno mjesto, religija – svi su imali određeni utjecaj na formiranje naše osobnosti. Kako se na nas utjecalo? Svaki utjecaj okoline zasniva se na principu ‘mrkve i batine’. Okolina pred nas postavi određeni zahtjev, te odredi kaznu i nagradu. Uzmimo za primjer obitelj koja svom djetetu kaže sljedeće: ako budeš prošao s 5 u školi, kupit ćemo ti skuter. Dakle, pred dijete je postavljena svojevrsna ucjena. I ono onda zapne, jer želi skuter uz pomoć kojeg će postati ‘faca’ u društvu. Nauči gradivo napamet, dobije 5, dobije skuter i njegov ‘ugled’ među vršnjacima naglo poraste. Dijete se promijenilo, jer je o sebi stvorilo sliku u svojoj glavi (umu).

Što se zapravo dogodilo?

Dijete je učilo zbog nagrade (skuter), a ne zbog znanja. Dakle, naučilo je raditi nešto zbog nagrade, a ne zbog toga što ga zanima. Takav način rada postat će pravilo u njegovom životu. Sve što bude radilo, radit će zbog nagrade (plaće, ugleda i sl.), a ne zbog toga što ga zanima i zato što u tom poslu uživa. Dakle, stvorili smo robota! Ego se počeo graditi – dijete se osjeća važno u društvu zbog skutera, a ne zbog znanja koje je pokazalo! Izgubila se prava veza uzrok-posljedica, a ego je stvorio jednu laž: ugled zbog posjedovanja, a ne zbog karakteristika same osobe.

Djetetova nagrada nije osjećaj uspjeha zbog znanja, već zbog posjedovanja materijalne stvari. Ono nije sretno zbog samog sebe, već zbog toga što se u društvu može hvaliti skuterom. Ego je stvorio i drugu laž: nadmoćnost u društvu i uspoređivanje s drugima (imam nešto što drugi nemaju, bolji sam od drugih).

Ovaj način stvaranja ega jedan je od najčešćih. Posljedice su dalekosežne, jer nitko od nas neće ovdje stati.  Ego se razvija i dalje, jer um funkcionira tako da naučenu tehniku ponavlja u drugim situacijama. Tako će se princip nagrade i nadmoćnosti iz prethodnog primjera primijeniti i na odnose s drugim osobama, suradnicima na poslu, a u kasnijoj dobi i na vlastitoj djeci.

Naravno, postoje i drugi načini, neki očigledni, a neki puno suptilniji. Kad u jednom trenutku počnemo slušati svoj um, a ne svoje srce (duhovno ja), u potpunosti je otvoren put stvaranju jakog i vrlo otpornog ega. Kada se u svojim razmišljanjima vratim u djetinjstvo, mogu se prisjetiti puno slučajeva kada sam poslušao ‘razum’, a ne srce. Zašto je  ‘razum’ pod navodnicima? Zato što taj ‘razum’ koji mi često slušamo nije odraz vlastitih razmišljanja koja su posljedica jedinstva našeg duha i uma. U velikom broju slučajeva, ‘razum’ je zapravo reakcija nas samih na zahtjeve naše okoline. To znači da svojim reakcijama želimo postići cilj koji nam je zadala naša okolina (posredno ili neposredno), a ne cilj koji odgovara našem duhovnom jastvu.

Kad jednom prihvatimo igru ega, njegov utjecaj sve više jača. Za svaku odluku postoji milijun ‘razumnih’ razloga, sve što napravimo iz ega može se dokazati i opravdati, a iz svoje okoline dobivamo potvrdu da postupamo ispravno. Drugim riječima, potpuno smo se ‘socijalizirali’ i uklopili u društvenu zajednicu, poštujemo društvene norme i zato smo nagrađeni određenim statusom. I tako dolazimo do ‘slike o sebi’ koja se polako stvara. Kad nas pitaju što radimo, mi odgovaramo: “Ja sam direktor u tvrtki….” ili “Ja sam profesor u….” i na taj se način poistovjećujemo sa svojim poslom. Postupno preuzimamo ulogu direktora, profesora itd. i ona postaje dio nas. Mijenjamo svoje ponašanje, odnos prema rođacima i prijateljima, naš ego sve više raste, ponosni smo na to što radimo, naš posao postao je dio nas… Odvajamo se od ‘neprikladnog’ društva, sve više nam odgovara društvo ‘moćnih’ ljudi na položajima, idemo na skijanje, jer idu i oni, vozimo skupe automobile itd. itd. itd…. A to je samo naše trenutno zanimanje… Koje smo pretvorili u JA, EGO…

A kad dođemo doma, naše dijete nam ne kaže: “Bok direktore…”, već “Zdravo TATA!”. Tko smo mi zapravo?